Sedmočlana porodica Stojaković iz Tekućice kod Doboja još jednu Novu godinu dočekaće bez vode u kući.
Djeca su mala pa se pred njihovim domom stalno suši veš koji majka Mirsada, čak i po najvećoj hladnoći za svoje mališane pere ispod ručne pumpe nedaleko od kuće.
Supružnici Zoran i Mirsada odavno su nezaposleni pa, iako držeći stoku i u bašti prozvedu dovoljno hrane da prehrane porodicu, novac za ugradnju vode ne mogu da skupe.
– Njih je petero – od uva, do uva. Radislav ima pet, a Marko četiri godine i kako ćeš im objasniti da paze i da se ne prljaju. A tu je i beba, moja petomjesečna Teodora – objašnjava svoje muke Mirsada Stojaković.
Priča kako je voda iz pumpe ledeno hladna i ljeti, dok joj zimi ruke utrnu od hladnoće kada pere dječiju garderobu.
Najstarija kćerka Elma čuva bebu i pazi na braću dok joj majka ne „podmiri marvu“ i opere veš.
– Teško mi je kad je gledam kako se pati, a još teže što se nikada ne žali. Stalno galamim na braću da paze i ne idu u blato, ali oni su mali i to je teško – stidljivo govori Elma Stojaković.
Kaže i kako joj je žao što je pošle godine u ova doba poželjela da dobije jaknu i čizme. Bilo joj je hladno jer je u školu išla u patikama i ljetnjoj jaknici, ali sada godinu dana starija kaže da ima samo jednu želju.
– Da mi se majka više ne muči. Ja želim da joj pomognem, ali ona to ne dozvoljava. Kaže “tvoje je da učiš čitati i pisati, da budeš školovana, da sutra ne živiš kao ja” – jecajući kazuje Elma.
Njen otac Zoran radni na nadnicu kada ga neko pozove, ali novac koji dobije nije dovoljan ni da kupe sredstva za higijenu. Odjeća i knjige za njegove školarce poseban su problem.
– Sreća je što su to dobra djeca i iako su mali razumiju situaciju, nemaju nikakve prohtjeve. Šta ima – ima, ono čega nema se i ne traži – kaže Zoran.
Teško mu pada i što njegov najstariji sin Branislav još uvijek ne razgovara sa svima.
Dječak je do prije dvije godine pričao samo sa majkom Mirsadom, ali je liječenje u Doboju dalo rezultate, pa je sada krug ljudi sa kojima komunicira malo širi.
– Ljudi su nam pomogli, jer je dječak gotovo svakodnevno morao ići kod logopeda u Doboj. Ja im vjerovatno nikada neću moći vratiti, ali Bog sve vidi – tiho kazuje Zoran i dodaje „nek smo živi i zdravi, a valjda ćemo i vodu nekad dobiti“.
Dječak boluje od selektivnog mutizma
Predsjednica Udruženja za djecu sa posebnim potrebama iz Doboja Sanja Živković kaže da porodica Stojaković živi u izuzetno teškim uslovima, što otežava proces liječenja malog Branislava. – To je porodica heroj, jer pored svih nedaća dovedu dijete na terapiju, shvataju problem, bore se i zato se i mi svi borimo da im pomognemo, jer naše malo je njima ogromno – navodi Živkovićeva.
(EuroBlic)
