Badnjak u Americi: Vedri i tužni dani s najstarijom Srpkinjom u Milvokiju

Kao što su Srbi rasuti po cijelom svijetu, tako u svakoj srpskoj zajednici u rasijanju mnogi su rasuti po staračkim domovima. Posjećivanje tih usamljenika za protojereja-stavrofora Dragana K. Veleušića nije samo neka obaveza parohijskog sveštenika, već je svaka ta posjeta događaj za pamćenje.

– Ti ljudi se obraduju. Posebno oni koji nemaju bližih srodnika, svojih potomaka  i prijatelja iz komšiluka, škole ili sa posla – kaže on.

Ukoliko su preko 90 godina stari, mnogi njihovi vršnjaci već su se odselili u vječnost. Ponekad na sahranama nije lako naći dovoljan broj onih koji će da nose kovčeg s pokojnikom. Međutim, ima neko ko te ljude nikada ne zanemaruje i ne ostavlja da bez prestanka tuguju.

– To je Crkva! Postoji, čak, zapisano da u prvim vijekovima svoga života Crkva svoje preminule članove nije brisala sa spiskova, već je na marginama dopisivala: Preselio se u nebesku Crkvu – objašnjava protojerej-stavrofor iz Milvokija.

Razgovori i ćutanja

Svi starački domovi ovoga svijeta su, dodaje, predgrobna staništa, posljednja usputna stanica, kao što je i sav ovozemaljski život samo jedno prednebesko vježbalište.

– Nekada su razgovori sa osobama udomljenim u tim staračkim domovima moji pokušaji da što više saznam iz njihovog života, a posebno ako taj život traje jedan vijek, pa još uvijek traje – ne prestaje. Interesantni su podaci o tome odakle, kako i kada su se u ovu zemlju Ameriku doselili njihovi roditelji ili praroditelji i kakav im je život bio u početku – kaže Veleušić.

Dešava se da se najviše vremena kod ovih ljudi provede u ćutanju i gledanju.

– Samo Bog može znati zašto se kratak razgovor odjednom pretvori u ćutanje koje traje tri puta duže. Ima dana kad se iz tih posjeta vraćam radostan. Mnogi od njih često prvo pitaju: – Kako je kod crkve, ima li problema, ima li naroda? Dok sam mogao, ja sam u crkvu dolazio, pomagao i radio, a sada, eto, vidiš i sam, oče, više ne mogu, kažu ovi starci. Ponekad se vraćam tužan, jer vidim da tu više nema šta da se priča. Nastalo je tihovanje, koje će da se pretvori u vječiti muk. Dolazi kraj – priča protojerej-stavrofor.

Najave telefonom

U malom gradiću DeKalb, koji je zaživio 1856. godine, udaljenom nekih 80 kilometara od Čikaga, prije skoro 108 godina rođena je jedna Meri Ković. Tačnije, rodila se 12. aprila 1912. godine.

– Nakon što sam saznao da je smještena u jednom staračkom domu u blizini Milvokija, počeo sam da je posjećujem. Kad sam joj se prvi put pojavio i predstavio, bila je vrlo uzbuđena i obradovana. Tad me je zamolila da joj se ubuduće svaki put najavim putem telefona. Nije mi bilo jasno. Međutim, kasnije su mi spremačice otkrile da uvijek prije nego što ja dođem ona zahtijeva da je vode kod frizerke. Dakle, svaki sljedeći put zaticao sam je kako sjedi u svojoj fotelji dotjerana, ustoličena kao princeza koja je spremna da obavi intervju za televiziju – kaže Veleušić.

Za divno čudo, pristojno govori srpski jezik. Ali, otkrio je još nešto; ukoliko je pozdravi na srpskom jeziku, cijeli razgovor se odvija na srpskom.

– Takođe, ako bismo se pozdravili i počeli razgovor na engleskom, tako je ostajalo do kraja. Moji pokušaji da u toku razgovora promijenim jezik nisu davali rezultate. Do prije nekih četiri mjeseca rado mi se pridruživala u molitvama i tečno je napamet izgovarala “Oče naš” na crkveno-slovenskom jeziku – objašnjava on.

Tri puta u rodnom kraju

Vrlo malo joj je postavljao pitanja u vezi s njenim ličnim životom. Kao da je izbjegavala da o tome priča. Međutim, jednom mu sa nekom sjetom reče:

– Moj otac je doš’o iz okoline Trebinja, a majka mi je bila ”sa Gra’ova” u Crnoj Gori.

– Da li ste nekada išli u stari kraj?

– Da, da! Bila sam tamo tri puta. Posljednji puta sam odlazila 1975. godine. Bila sam i na Ostrogu. I u Beogradu… Bilo mnogo komunista tamo.

Malo se zamisli, pa reče:

– Nekada su ti od Trebinja do Nevesinja trebale četiri ure. A sad čujem da ti je jedna ura dosta.

Nikad se nije udavala

Gledam je protojerej-stavrofor Dragan K. Veleušić i pita se: Otkud toga sad da se sjeti?

– Ja se nikada, moj proto, nisam udavala, kao da mi se ispovijeda.

– Pa, zato tako dugo živiš – dobaci on.

Meri se nasmiješi, pa veli:

– Svi mi to kažu, a ja im kažem da isto i sami probaju, pa da vide kako je to.

Iza toga objašnjava da se ona ustvari ne zove Meri. Ona je krštena Ljubica. Da, bila je Ljubica Ković. Kad je dorasla za osnovnu školu, odvede je otac da je upiše, kad tamo nastaju problemi. Niti on zna da ”speluje” kako se to piše, niti upravnik škole hoće da to improvizuje.

Kaže on ocu:

– Ona se zove Marija.

Oproštaj

Tako je upisana u školu, tako su joj sva dokumenta kasnije glasila. Ali, ona nikada nije prestala da bude Ljubica.

Međutim, Ljubica je ipak živjela, rasla i dostarila kao Meri. Ona ima samo jednog brata i vrlo malo srodnika.

– Čini mi se da niko ne bi ni znao kako se ona zove da to nije rekla meni. Vjerovatno u crkvenim matičnim knjigama rođenih i krštenih negdje u Čikagu ili okolo njega ovaj podatak stoji pohranjen prije 108 godina – ističe Veleušić.

Juče se iz posjete Ljubici Ković vraćao tužan.

– Ni jedne nismo prozborili. Sjedi u fotelji, oči joj, čini mi se, zauvijek zatvorene, a ne reaguje ni na riječi ni dodire. Gasi se život najstarije srpske djevojke. Nikada se nije udavala i nikada neće. Odlazi kod Hrista Ženika. Vjerujem da se već polako nadvija iznad puteva koji od Trebinja vode ka Gra’ovu – kaže Veleušić.

Poruka srpskom rodu

Jednom je Ljubicu zamolio da mu kaže šta bi rekla srpskom narodu ako bi imala priliku da je sluša cijeli srpski rod.

Rekla je kao da diktira:

– Mili moji Srbi, volite se i nikome ne vjerujte!

Bila mi je čast, završio je svoju priču na Badnji dan u Milvokiju protojerej-stavrofor Dragan K. Veleušić, a prenosi Glas Kotor Varoša.