Jelisije Cvjetković, Ozrenac koji je radni vijek proveo u Njemačkoj, poznat je u krugovima lažova u Lijevče polju, Potkozarju i šire.
Sa sedamdeset i tri godine na plećima i osmijehom koga ne skida s lica, Jelisije je poznat širom regiona od Prijedora do rodnih Zavidovića. Bicikl mu je omiljeno prevozno sredstvo, svakodnevno na njemu prođe po nekoliko lijevčanskih sela.
– Kada se provezem desetak kilometara, poslušao sam svog ljekara i učinio dobro za vlastiti organizam. A kada usput sretnem po koju snašu, onda se vratim raspoložen i nasmijan, kaže Jelisije, čovjek koji za sebe tvrdi da ima jedinstveno ime u državi i još neobičniji nadimak.
"JESILIJE?" – "JESAM"
Priznaje da mnogo ljudi nije čulo za ime Jelisije i da prilikom izgovora zapetljaju jezik.
– Obično me prijatelji oslovljavaju sa „Jesilije“. Ja im kažem „jesam“, pa šta bude. Neka oni kasnije nagađaju šta sam ja mislio, a ja znam na šta oni ciljaju. Nasmijemo se svi, a najdraže mi je kad ženama objašnjavam značaj moga nadimka.
Jelisije je radni vijek proveo u Njemačkoj, u njenom istočnom dijelu. Bio je nadaleko poznat tesar i armirač, a kasnije i poslovođa na gradilištu. Uradio je dosta , ali i naučio je mnoge građevinske tajne.
Foto: Boško Grgić
– Kada ja napravim armature za kuću ili nekakav objekat ni jedan joj zemljotres ne može ništa. Dvojica Nijemaca, inače šefovi u firmi u kojoj sam radio, su to priznali. Voljeli su me kao brata. Zbog mene su zavoljeli i Srbe. Kažu da smo veoma vrijedni, odgovorni i duhoviti ljudi. Ja u kući držim njihovu sliku, oni su mi kao pobratimi. Dođu svake godine kod mene na slavu, idem i ja njima u Njemačku, priča Jelisije.
POSTAO ŠAMPION LAŽOVA
Jelisijev život prepun je anegdota i dogodovština, pogotovo sa rodnog Ozrena. Sasvim slučajno je učestvovao na takmičenju lažova u Omarskoj kod Prijedora i pobijedio. Na čuvenu „Lažijadu“ otišao je sa prijateljem. Ovaj ga je i prijavio da se takmiči. Jelisije se nije dao zbuniti. Prisjetio se djetinjstva na rodnom Ozrenu i omiljene originalne priče o srndaću i košpicama od trešnje.
– Kad sam rekao da se zovem Jelisije ili „Jesilije“, svi su prasnuli u smijeh. Tako sam odmah pridobio publiku. A onda sam im ispričao moju neobičnu lovačku priču, prisjeća se Jelisije.
Nekad davno nije bilo lako doći do metaka za lov, pa su se patrone punile kod kuće, barutom i olovnom sačmom. Ali, Jelisiju je ponestalo olova. Dosjetio se i otišao do obližnje trešnje.
– Najedem se trešanja, a košpice sačuvam i njima napunim patrone. Odem na njivu gdje su pasle krave, kad ide mladi srndać. Upucam ga, ali on pobjegne. Naredne godine on došao, a umjesto rogova izrasle mu trešnje na glavi. I tako ja dobijem prvu nagradu i to vrijednu, čak 500 maraka, evocira Jelisije pobjedničku priču.
Kaže da će se ponovo prijaviti za lažijadu, a vrlo rado će se odazvati na poziv svojih kolega lovaca iz Srpca, koji važe za odlične lovce i još bolje pripovjedače.
ČIJA LOVAČKA JE BOLJA?
– Čuo sam ja da su Srpčani, Prnjavorčani i Dervenćani odlični lovci i da znaju mnogo lovačkih priča. Moja prednost je što sam ja Ozrenac i što imam dva neobična imena, kaže uvijek nasmijani Jelisije Cvjetković.
Boško GRGIĆ
