Osim da zadrže stalne i privuku nove mušterije, vlasnici tridesetak dobojskih pekara svakodnevno se bore da sačuvaju svoje majstore, bez kojih nema kvalitetnog hljeba, ali i drugih proizvoda.
– Školovanog pekara nema, ima samo priučeni. U svim pekarama možda možeš naći da ima pet školovanih pekara, čisto sumnjam da ih ima više. Neće niko ni da uči, bez obzira šta mu ponudiš – kaže Gordana Mitrović, vlasnica pekare, te nam se žali da je ovog ljeta ostala bez dva pekara.
Teško je, dodaje Mitrovićeva, zadržati ne samo pekara, nego bilo kojeg radnika.
– Radnici bježe od pekare kao đavo od krsta zato što je to težak, noćni rad. Prije se 'krao' zanat, a danas niko nije zainteresovan za ovaj posao – priča vlasnik lokalne dobojske pekare koji je insistirao na anonimnosti.
Nekad je uz tehnologa u pekaru uvijek dolazio i majstor pekarskog zanata, kaže Darko Rakita, tehnolog u "Dobojki", koja već 64 godine isporučuje pekarske proizvode svojim sugrađanima.
– Gotovo da ni nema više ni u jednoj školi ovog kadra za školovanje. Što se tiče konobara, kuvara i poslastičara – to ima, međutim pekara vrlo rijetko. Možda u Banjaluci da ima neko odjeljenje i to vrlo malo. Riješen je problem sirovine i tehnološki problem, znači mašina i opreme. Međutim, problem je samo radna snaga, to je taj treći faktor – navodi Rakita, koji dvije decenije radi u pekari.
S obzirom na to da na tržištu nema dovoljno kadra, gazde nastoje da sačuvaju svoje majstore.
– Mi imamo dva pekara i uspjeli smo da ih sačuvamo. Jedan kod nas radi 25 godina, a drugi 15. Stariji pekar je iz rata izašao kao vojnik i kod nas je učio zanat. Morao je, nije imao izbora: dijete poginulog borca i bez zaposlenja. Njih dvojicu čuvamo i uspjeli smo – kazao je vlasnik pekare.
Mitrovićeva priča da kod nje u pekari jedan pekar radi skoro 10 godina.
– To je čovjek koji nema potkoljenicu i sposobniji je, mislim, od svih pekara u gradu – smatra ona.
U pekarstvu vlada velika konkurencija pa je tema o nedostatku pekara na tržištu postala veoma osjetljiva. O tome vlasnici malih, porodičnih radnji, ali i pekoteka nerado govore, kao i o tome kakav hljeb i peciva jedemo.
– Trebalo bi malo da se edukuje i stanovništvo u vezi sa procesom proizvodnje i načinom izrade, te sirovinama koje se koriste. Sve što piše na onim etiketama trebalo bi dobro provjeriti i pročitati – poručuje tehnolog Darko Rakita.
