Ljubav prema košarci odvela je u Ameriku, a ova Banjalučanka sada je jedan od najboljih mladih advokata FOTO

Ilijana Todorović niže uspjehe u Americi. Put preko bare, u daleku Luizijanu, odveo je nakon što je 2013. godine diplomirala pravo u Banjaluci.

Od tada, završila je tri mastera – američko pravo, međunarodne pravne studije i evropsko-kontinentalno pravo. Ima i tri državne advokature. Licencirani je advokat u Njujorku, Vašingtonu i  saveznoj državi Luizijana. Posljednjih nekoliko mjeseci, bavila se analizom spornog crnogorskog zakona o slobodi vjeroispovijesti u kojem je, kako je istakla, uočila niz nelogičnosti I kontradikcije sa drugim zakonima i Ustavom Crne Gore.

Ilijana je, prema mišljenju lista National Jurist Magazine, jedan od 15 najboljih inostranih advokata u Sjedinjenim Američkim Državama. Od tada, njena karijera ide uzlaznom putanjom. 

A sve je počelo u Banjaluci. Iako je rođena u Mrkonjić Gradu, osnovnu školu i Gimnaziju završila je u gradu na Vrbasu, a potom i pravo.

Uporedo sa školom, bavila se košarkom. Oba roditelja su bili sportisti, pa se nekako podrazumijevalo da će sport biti veliki dio i Ilijaninog zivota. I zaista se tako ispostavilo.

Prve košarkaške korake napravila je u školi košarke Basket 2000, da bi se potom priključila ekipi ŽKK Mladog Krajišnika, sa kojom je osvojila niz medalja i titula u svim selekcijama. Sa 14 godina je igrala za kadetsku, juniorsku, i seniorsku selekciju kluba koji je u to vrijeme igrao međunarodnu žensku ABA ligu. Igrala je i za ŽKK Borac kao i za ŽKK Igokea. 

Dok je studirala pravo u Banjaluci, stvorila se prilika da otputuje na razmjenu studenata u Njujork. Imala je priliku da ostane. Svi su u njoj vidjeli sportski potencijal, ali Ilijana je ipak odlučila da se vrati u Banjaluku i stekne fakultetsku diplomu.

A onda se ponovo ukazala prilika da ode u Sjedinjene Američke Države. Uporedo je igrala košarku i pohađala master studije na univerzitetu Sent Luis.

U julu 2016. godine, iz prvog pokušaja položila je pravosudni ispit države Njujork. Zanimljivo je da to za rukom nije pošlo ni Džonu Kenediju Junioru, gradonačelnicima I guvernerima Njujorka. 

Ilijana sada život gradi u Nju Orleansu.

Pitali smo je, da li živi američki san?

Ovo je tako kratko i naizgled jednostavno pitanje, ali jedno na koje ne može da se da kratak i jednostavan odgovor. Nastojim da sa opreznošću odgovaram na ova i slična pitanja jer je Hollywood ekranizacijama stvorio poprilično iskrivljenu sliku o životu na Zapadu. Trudim se da kroz dijeljenje svojih iskustava doprinesem tome da naši ljudi imaju uvid u realno stanje stvari. A realnost je da u Americi ne postoji konsenzus o tome da li američki san uopšte postoji i, ako postoji, šta te dvije riječi zapravo znače. Snovi su odraz subjektivnog sklopa vrijednosti i ambicija pojedinca, pa tako i izraz “američki san” prima drugačiji smisao u zavisnosti koga pitate. Ali, ako se vodimo time da je američki san uvjerenje da svako, bez obzira na okolnosti iz kojih je došao, može da ostvari svoju viziju uspjeha kroz požrtvovanost, upornost, i mukotrpan rad i trud (uz određenu dozu sreće, naravno), onda da, moglo bi se reći da ga živim.

Koliko lako ili teško ti je bilo da odeš preko bare, da gradiš život i karijeru? Šta te je nagnalo na takvu odluku? 

Jedna riječ: košarka. Kao neko ko se dugo godina strasno bavio sportom, želja mi je bila da se iskusim u koledž košarci. Ostajanje u Americi nije bila ni pomisao. Nekad mi se čini da do dan danas nisam zvanično donijela odluku da “odem.” Sve se desilo nekako neplanirano i ja sam još uvijek tamo koliko sam i ovdje. Sigurno da odvojenost od porodice, rodnog kraja, i svog naroda teško pada, ali vam daljina pomogne da spoznate sebe i uvidite koji su vam prioriteti u životu, do kojih vrijednosti držite, i za šta treba i želite da se borite. To onda u mnogome olakšava situaciju. Često volim da kažem da sve svoje nosim sa sobom. I to je zaista tako.

Sada, iz ove perspektive, da li razmišljaš da se vratiš ili ostaješ u Americi?

Bojim se da ću morati da Vas uskratim za konkretan odgovor. Dosadašnja iskustva su me naučila da se na taj način ne ograđujem, pa svjesno nastojim da izbjegavam definitivne kategorije. Da mi je neko prije samo pet godina rekao da ću da živim u Americi, postanem advokat, i da ću da se bavim slučajevima o kojima smo mogli samo da čitamo, ne bih mu vjerovala. Poučena time i vođena izrekom da se stvari ne odvijaju po planu već po sudbini, diplomatski ću da kažem da držim sve opcije otvorene.  

Koliko si angažovana, da li ti advokatura i sud oduzimaju puno vremena?

I previše. Ali, opet, to je jedna od realnosti života na Zapadu kao i pravne profesije uopšte. Tome ne pomaže činjenica da sam veliki perfekcionista i da se sva dajem i u najmanje projekte, pa ulažem dodatno vrijeme i energiju ondje gdje možda nisu ni potrebni. S druge strane, retrospektivno gledajući, ne sjećam se da sam ikad imala slobodnog vremena. Tako da to za mene nije bila neka znatna promjena.

Prije nekoliko sedmica uradila si pravnu analizu crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Pokazala si da je pun manjkavosti i nelogičnosti. Kako sada to komentarišeš?

Cilj mi je bio da, iz objektivne i isključivo pravne perspektive, koristeći jednostavne primjere i sam tekst zakona, ponudim odgovor na pitanje da li je ovaj zakon zaista problematičan i, ako jeste, gdje je i šta je konkretno problem. Činjenica da pravna video obrada samo dva člana ovog zakona traje preko 40 minuta sve govori. A još sam i tu ostala nedorečena. Raduje me što čujem da je ta pravna analiza imala odjeka. Nadam se da je pomogla kako onima koji protiv njega protestuju, tako i onima koji ne odobravaju mirne proteste građana – sve u nadi da se dođe do one verzije zakona koji odgovara njegovoj svrsi. A ta svrha treba da bude zaštita osnovnih ljudskih prava i sloboda svih građana i vjerskih zajednica. To bi trebalo da bude svačiji nekompromisni prioritet. 

Amerika je trenutno centar svijeta zbog pokreta Black lives matter. Kako ti sve to doživljavaš sa profesionalne strane, a kako kao građanin?

Masovni protesti u ovoj državi nisu rijetka ili novonastala pojava. Amerikanci su generalno svjesni svog položaja u pravno-političkom sistemu kao i važnosti tog položaja. Njima je jasno da je narod taj koji putem izbora zapošljava i koji svojim poreskim novcem plaća državne strukture da rade za narod i u korist naroda, a ne obrnuto. Mi možemo dosta tu da naučimo, ali ne moramo da gledamo tako daleko. Građani Crne Gore kao i svi učesnici litija su nam dali priliku da vidimo kako izgleda kada se ljudi bore za ono u šta vjeruju. Prije svega, kada vjeruju u svoju borbu za pravo da vjeruju. I hvala im na tome. Sigurno da demokratija, kao oblik uređenja jedne države, ima svoje prednosti i mane. Ali, ja vjerujem u snagu naroda. Ovo su primjeri gdje ta snaga dolazi do izražaja, naročito jer se stavlja u korist dobra. I ja ih, kao takve, podržavam.

Za kraj, šta biste savjetovali mladim ljudima koji imaju slične ciljeve?

Moram da naglasim da se ne usuđujem da dajem savjete jer se ne smatram ni iskustvom ni godinama dovoljno “bogatom” da to radim. Ali, predložila bih im da se ne boje veličine svojih snova i ambicija. Kako izreka kaže, “Ako već pucaš u nebo, gađaj pravo na mjesec”. Međutim, ne možete da radite i da se ponašate isto kao svi oko vas a da očekujete drugačiji ishod. Ta formula, bez nekog X faktora po kojim bi ste se izdvojili, jednostavno ne daje rezultat. Taj X faktor može da bude neka nevjerovatna sudbinska sreća, urođeni vanzemaljski talenat, ili dug i uporan trud i rad. A pazite, samo nad ovim posljednjim što sam pomenula mi zapravo imamo neki uticaj i kontrolu. Dakle, sanjajte naveliko, ali budite spremni da za svoje snove nepokolebljivo radite. Jedino vam ih tako niko ne može oduzeti.

I još bih dodala, rizikujući da zvuči kao izlizana fraza – budite dobri i učtivi ljudi i poštujte druge oko sebe. A naročito svoje roditelje. U suprotnom vam džaba sve što ste postigli.

S.B.