S vremena na vrijeme pojavi se trenutak kada vaša lična priča može da pomogne drugima. Sada je došao red na Galeba - da njegova životna priča promijeni nešto.

Zamislite da ste roditelj koji se nada da će vaše dijete umrijeti prije vas jer se plašite šta će biti s njim ukoliko vi prvi "odete". A sad mislite o tome malo duže jer ima majki, očeva, braće i sestara kojima je to na pameti svakog dana. Oni su vaše komšije, slučajni prolaznici, ljudi koje svakodnevno srećete, a ne obraćate pažnju na njih jer je tako lakše. Samo što se u životu ne računa ono što je lakše, već ono što je ispravno. Autor emisije "Vice", Galeb Nikačević, jedan je od njih, onih koji se pitaju šta će biti ako on umre prvi.

Znamo ga kao profesionalca koji je učestvovao u najekstremnijim poduhvatima da bi napravio dobru emisiju, gledali smo ga i u epizodama preživljavanja sa Gorskom službom spasavanja, ali nikada ga nismo vidjeli toliko ogoljenog kao u poslednjoj epizodi, kada nas je upoznao sa sestrom Baćom, koja ima Daunov sindrom. Bez imalo ustezanja predstavio je njihov život, borbe koje su preživjeli, borbe koje žive i borbe koje će, nadaju se - preživjeti.

Rođeni su u mješovitom braku, kao ponosna deca oca Somalijca koji je umro kada je Galeb imao samo 3 godine, i prosvjetne radnice koja je 1992. dobila Parkinsonovu bolest. Ubrzo su brat i sestra, Galeb i Baća ostali sami, potpuno drugačiji od ostatka svojih vršnjaka.

U godinama koje su dolazile, Galeb je Baći bio samohrani roditelj i brinuo o njoj, ali to prosto nije bilo dovoljno. Sve je došlo na svoje mjesto onog trenutka kada je Baća počela da živi u stanu sa drugim osobama koje imaju Daunov sindrom. Taj projekat, koji je samo nakratko zaživio u Beogradu, poznat je kao "stanovanje uz podršku".

Baća je tamo, uz pomoć stručnih ljudi, naučila da kanališe svoje strahove, da se oslobodi i osjeti živom, u okruženju koje je najbolje razumije. Stekla je prijatelje, koji kao i ona, imaju isti sindrom. Sa tim prijateljima je vrlo brzo morala i da se rastane, nakon što je procijenjeno da se bez ovog projekta može. Ideja je ugašena, vrata stana zaključana, a njeni dotadašnji stanari poslati na različite strane.

Baća je prošla najbolje jer se vratila kod brata. Ostali, njeni prijatelji, završili su u specijalizovanim ustanovama, izolovani od ostatka svijeta, sa čvrsto zaključanim kapijama. Sve što su radili, stekli, dobili, stvorili, izgradili u životu - nestalo je u jednom danu.

I zato je onaj, kog smo navikli da gledamo u ekstremnim situacijama, riješio da se izbori za njih, svjestan da će na tom putu morati da prikaže sve. Još u prvim trenucima emisije, raznježila nas je ljubav između sestre i brata i na tom talasu, potpuno iskreno, vozio nas je do posljednje sekunde.

- U životu se nikada do sad nisam otvorio u vezi sa svojim privatnim životom jer duboko vjerujem da su to stvari koje se, zapravo, nikoga ne tiču sem mene. Ali, s vremena na vrijeme pojavi se trenutak kada vaša lična priča može da pomogne drugima. Tada stidljivost, privatnost ili skrivanje mogu i da budu odraz sebičnosti, jer nikada ne možete da pretpostavite kome to što vi znate može da pomogne. A kome je pomoć potrebnija nego onima koji su najugroženiji - kaže Galeb u razgovoru za Telegraf nakon emitovanja emisije.

Emisija je bila jednako emotivna za gledaoce, ali i za Galeba koji ju je uradio.

Dodaje da se snaga jedne države vidi u njenom odnosu prema onima koji su najugroženiji, a to su kod nas osobe sa invaliditetom.

- Oni su nevidljivi, oni nemaju svoj glas, oni su zloupotrebljivani i lake su mete, a s druge strane, sistem socijalne zaštite, pored svih divnih ljudi koji u njemu rade, jednostavno, ne fukcioniše, na mnogo, mnogo nivoa. Potrebe svih nas su iste, tako da ne postoje osobe sa posebnim potrebama, a jednako pravo na život imamo svi. Uzmite u obzir dijete tipičnog uzrasta i zamislite da ga potpuno izolujete iz zajednice. U šta će se pretvoriti to dijete? Kako će izgledati njegov život - pita se Galeb.

- Stigma sramote, bespomoćnosti i najviše od svega usamljenosti sačinjava stvarnost svakoga dana za osobe ometene u razvoju i njihove biološke porodice. Porodice stare, umiru i najveće pitanje svih nas je šta će biti sa našom djecom, sestrama kada mi umremo? Skoro svaki roditelj se nada da će njegovo dete umrijeti prije njega, jer se plaše za njihov život nakon svoje smrti. Razmislite malo o tome - poručuje.

Galeb je ovom emisijom pokušao da se izbori za povratak projekta "stanovanje uz podršku", pokušao je na sve načine da objasni koliko je to važno, ali za sad nikakav pozitivan odgovor nije dobio. Baća je i dalje razdvojena od svojih prijatelja, sa pitanjem koje lebdi u vazduhu: šta će biti sa njom ako u jednom trenutku ostane sama na svijetu?

- Mi ljude sa kojima je živjela neko vrijeme redovno posjećujemo u domu u Sremčici, ali je teško vidjeti osobe koje nisu za institucionalizaciju zatvorene i izolovane od ostatka svijeta. Ogromna nepravda za koju niko ne mari - iskren je.

Na kraju ga pitam da li u ovom slučaju vidi srećan kraj.

- Srećan završetak može da se vidi samo u dubokim sistemskim promjenama u cjelokupnom sistemu socijalne zaštite, ali i u edukaciji tipične populacije. To vam je kao ono liječenje dece sms porukama; s jedne strane je to čista emotivna ucjena usmerena na pojedinačne slučajeve, a s druge strane na jedno dijete oboljelo od jedne bolesti koliko njih ima sa istim tim zdravstvenim stanjem koja posmatraju kako cijelio svijet šalje poruke za neko drugo dijete, jer je dio javnog diskursa, a ne njima? Čime je neko zaslužio, a neko drugi ne? Time što im roditelji imaju bolje kontakte? Kakvo li je to osjećanje?

- Moramo da pomognemo svima i da rješenje izmjestimo sa pojedinačnih slučajeva na sistemsko rešenje. Ista je stvar i sa osobama ometenim u razvoju, ali i sa svim drugim aspektima društvenog i profesionalnog delovanja. Donijeti zakon i pošteno sprovoditi zakon. Jednostavno - zaključuje Galeb.

I, kako i sam kaže, reakcije ljudi na emisiju su nevjerovatne.

- Ja sam potpuno slomljen reakcijama javnosti. Bio sam u ogromnom strahu kako će ovo da prođe. A eto, ljudi mi pišu, u stotinama i to nisu riječ ili dvije, već cijele intimne ispovijesti u kojima valjda osjećaju da mogu sa mnom da podijele to. To je dokaz da se neki ljudi upoznaju, a neki prepoznaju. Nisam dobio niti jednu jedinu negativnu poruku, ili barem nisam video takvu - priča iskreno.

A porodicama, koje su u sličnim životnim okolnostima, poručuje:

- Niste sami. Vaši strahovi, okolnosti, vaše teškoće nisu izolovani slučajevi i osjećanje sramote koje vas prati cijeloga života tu je samo zato što niste imali sa kime da podijelite sudbinu. Ima nas, niste sami i život može da bude ispunjen, srećan i lijep. Usamljenost je najveća tragedija modernog društva, a ne poznajem usamljenije ljude od onih koje je društvo odbacilo ili stigmatizovalo, od onih koji misle da su u svojoj muci sami i bespomoćni.

Emisiju na Vice Serbia, koja je duboko potresla nas, ali i ostale koji su je videli možete pogledati OVDE.