Kako se snalazite za novac: Za slavsku trpezu jedna i po prosječna plata

Uprkos činjenici da mnogi građani Republike Srpske svojim primanjima jedva sastavljaju kraj s krajem, za proslavu krsne slave kod nas niti se štjedelo, niti se štedi.

Tako, bez obzira na izuzetno skromne budžete, domaćini su i ove godine krenuli da svetkuju kao u najbolja vremena, ne pitajući šta košta, da bi na najbolji način dočekali svoju rodbinu, prijatelje i druge drage goste.

Ipak, trošak za proslavu slave nije nimalo zanemarljiv, s obzirom na činjenicu da jedna malo opremljenija slavska trpeza za oko 30-40 gostiju u prosjeku košta oko 1.400 KM, što znači da domaćini za ovaj dan u godni potroše preko jedne i po prosječne plate u Srpskoj.

Najskuplje stavke svakako su pečenica, meze i kolači. Tu su i raznorazne druge đakonije od hrane, poput sarme, pita, toplih i hladnih predjela, raznih kiselih i svežih salata.

Nije nezanemarljiv ni trošak za sokove i druga bezalkoholna i alkoholna pića koja su sastavni dio svake slavske trpeze, a prema kojima većina gostiju nimalo nije ravnodušna, štaviše.

Milojko S. iz Banjaluke, koji slavi Svetog Jovana, kaže da, na sreću, ne mora da štedi za svoj najradosniji dan u godini.

– Supruga i ja imamo dobre plate, tako da ne moramo da kalkulišemo šta koliko košta i šta ćemo kupiti. Ali, da košta-košta! Kad na kraju podvučemo crtu, da bismo ugostili pedesetak gostiju, znamo da potrošimo i skoro 2.000 KM.  Naravno, dobar dio hrane i pića najčešće ostane poslije slave, ali uvijek nabavimo i pripremimo više svega, kako se ne bi desilo da nam tokom dva dana slavlja nešto zafali – ističe naš sagovornik.

Takođe, ima i onih koji, zbog niskih primanja, slavu dočekuju uz daleko skromniji ručak, ali i domaćina koji za obilježavanje svoje krsne slave potroše i po nekoliko hiljada KM.

Međutim, s obzirom na životni standard većine građana, nisu rijetki ni oni koji, da bi što bolje dočekali i ugostili rođake, prijatelje i kumove, nemaju izbora nego da pozajme pare ili da se zaduže u banci, jer od mjesečnih primanja malo šta mogu da uštede.

Zato, kad se slavlje završi i napravi završni račun, nemaju izbora nego da mjesecima otplaćuju dugove i štede na svemu i svačemu.

Vladimir G. kaže da svake godine mora da pozajmi pare prije slave, jer su njegova i suprugina plata taman tolike da mogu da prežive.

– Međutim, pitanje svetkovanja se ne postavlja. Naravno, nismo u mogućnosti da se rasipamo, ali se trudimo da na stolu bude svega i da goste dočekamo kako dolikuje. Nešto za pripremu uspjemo da kupimo od plate, ali za one skuplje stavke, ipak, moramo da pozajmimo, pa onda mjesecima vraćamo to što smo uzeli. Ne žalim, jer slava je nešto što ne smatramo troškom, nego bitnim obilježjem tradicije naše porodice – kaže on.

I u udruženjima potrošača ističu da je činjenica je da, bez obzira na životni standard, svi koji slave nastoje da, što je moguće bogatije i lepše, ispoštuju ovaj običaj. Dodaju da je, međutim, takođe činjenica da je obilježavanje krsne slave jedan od većih izdataka za građane.

Murisa Marić, izvršna direktorka Udruženja za za štitu potrošača „Don“ iz Prijedora, kaže da se, ma koliko skromna bila, slava ne može proslaviti ispod 1.000 KM.

– Svi se trude da krsnu slavu dočekaju i isprate najbolje što mogu. Jedni tokom cijele godine planiraju ovaj trošak i štede, tako da nemaju većih problema da je opreme. Drugi, međutim, moraju da posuđuju novac, jer je riječ o priličnom izdatku. Onda mjesecima otplaćuju dug. Međutim, većina građana, bez obzira na to koliko para zarađuju, ne štedi na obilježavanju krsne slave, jer je riječ o tradiciji i prilici da se ugoste najbliži i najdraži rođaci, prijatelji, kumovi, komšije. U boljoj poziciji su oni koji žive na selu, jer imaju svoju hranu – ističe Marićeva.

Penzioneri skromno svetkuju

Među onima koji ni približno nisu u prilici da za slavu izdvoje neka veća sredstva, svakako su penzioneri od kojih većina ionako jedva preživljava. Kako kažu u udruženjima penzionera, mnogi pripadnici najstarije populacije u Srpskoj morali da odustanu od slavljenja, jer su došli na sami rub egzistencije. Ostali se i dalje drže tradicije i slave, koliko ko može. Uglavnom, odu u crkvu, naprave skroman ručak, okupe najbliže članove porodice, i to je to. Jednostavno, rijetki su penzioneri koji mogu da proslave slavu, a da ne gledaju na trošak, poručuju iz ovih udruženja.