Na pola puta između Istočnog Drvava i Drinića nalazi se Srnetica koja je u bivšoj zemlji bila najvažnije željezničko čvorište nakon Vinkovaca. Mnoge se priče vezuju za ovu varoš i njen „pružni čvor“, a najpoznatija među njima kaže da se pruga u Srnetici pružala prema Strmici, Jajcu i Prijedoru u istoj dužini. Sva tri kraka su, naime, brojala tačno 107 kilometara.  

Imala je Srnetica bioskop, slastičarnu, tamburaški orkestar, apoteku. Vozovi su kroz Srneticu prolazili svakih pola sata. Plate su se dijelile prve subote u mjesecu. Ukidanjem uskotračne pruge ukinuta je i Srnetica. Sa dvije i po hiljade stanovnika, koliko je Srnetica imala početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, popis stanovništva iz 1991. godine zatekao je jednog jedinog čovjeka, Blažu Đakovića koji je kasnije ubijen tokom operacije „Maestral“.

Do Srnetice vode dva razlokana šumska puta. Gljiva k'o blata, blata k'o gljiva. U dubini šume se čuju mašine koje sijeku jele i bukve. Uz put kubici i kubici drva. Složeni u pravilne kamare ili nehajno razbacani na sve strane. Nahero postavljeni putokazi navode rijetke vozače i prolaznike. Na svakih sto metara u hladu se odmaraju lisičarke na čijim klobucima pošteno čeljade može da se pruži i odmori.

Od Potoka do Srnetice svega je desetak kilometara, ali put do napuštene i izgubljene varoši traje tri dana jahanja, jer je šumska staza teško prohodna. Do nepostojeće pruge se najbrže stiže kakvom „ladom nivom“ ili tabanima, ali to slučajni putnik ili namjerni novinar otkriju odveć kasno, taman onda kada nema smisla niti nastavljati put, niti se vraćati na asfalt. Pred Srneticom – čudo!

Usred šume vojna „stodesetka“ koja je, kako se čini, pretvorena u kućicu. Vidi se šporet, na šporetu džezva, pored vatre čiča koji nepovjerljivo škilji prema neznancima. Sva udubljenja na „stodesetki“ ispunjena su sitno cijepanim drvima. Staniša Ružičić ima 64 godine i radi kao čuvar na rampi u Šumskom gazdinstvu „Klekovača“.

„Imamo još tri čuvarska mjesta, ali jedino ti moja kuća ima noge. Ostalo su kontejneri. Oni ne idu nigdje. Mene prenose po potrebi. Tamo gdje treba da čuvam idemo i ja i ova moja kućica“, kaže Staniša.

U šumi je već četiri godine. Radi dva dana, potom se pet dana odmara, pa onda ponovo tri dana u smjenu. Neobičan ritam, ali kaže da mu tako odgovara. U zbiru – deset dana mjesečno radi, a dvadeset planduje.

„Naučio sam se tako. Pratim da nema krađe. Kamioni daju otpremnice da je sve ispravno. Meni su ovdje ubacili krevet i šporet i meni dosta. Ako mi je baš dosadno, a zna da bude, onda hodam po šumi. Obiđem radnike, malo sjednem i razgovorim se s njima“, priča Staniša.

Ako je zima golema, onda gazde povuku čuvare. Ako je zima lagana, onda dežuraju. Prošle godine su, dodaje Staniša, dežurali iz dana u dan.

„Nije bilo jakog minusa, pa smo pregrmili. Ima drva, pa ima i vatre. Dobro se pripremimo. Naložimo jaču vatru, pokrijemo se do ušiju i nema zime. Rano se smrkava i to je naopako za onoga ko spava malo. Šta ćeš raditi od devet naveče do šest ujutro u šumi nego spavati? A ima onih koji nisu navikli toliko biti u krevetu“, ističe Staniša.

U firmi, kaže, imaju restoran u kojem „dignu“ hranu za dva ili tri dana. Šuma je puna gljiva, ali se Staniša u njih bobe jedne ne razumije, pa ih i ne bere. Zimi nalazi tragove divljači.

„Đe će biti šuma da nema zvjeradi? Ali od čovjeka bježi sve. Vidim tragove vuka, vepra, srne. Ponekad i medvjeda. Ali nema kapitalaca. Uglavnom manji 'komadi' patroliraju ovuda. Naiđu i ljudi pored mene, naši dežurni i oni koji se s posla vraćaju za Drinić“, kaže Staniša.

Nema novine, nema televizor. Ima samo prepotopski tranzistor koji, kako kaže, slabo hvata stanice. Taman smo bili u po rečenice kada se stari radio dohvatio nekakvog signala i sa zvučnika se čuo plačni glas Lade Leskovara koji hoće da ga draga potraži u predgrađu...

„Meni samom plata može biti. Kolika je tolika je, meni je dovoljna. Redovna je. Ja ti imam 64 godine i najmlađi sam u Istočnom Drvaru. Tako da ja i nemam kud odavde. Kasno mi je da bilo gdje krenem. A koji je tebe bog u ovu šumu okrenuo“, premetnu se Staniša iz čuvara u novinara za sekund.

Velim mu da tražim Srneticu. Hoću da vidim varoš koja je bila, a više nije.

„Znaš li ti da je tamo bila pruga“, pita on dalje.

Kažem mu da znam.

„A znaš li da sada nema metra pruge?“

To, velim, ne znam.

„Nema, nema... U mene je otac radio na željeznici. Imala je Srnetica preko stotinu osnovaca, ako je i jače od toga. Imala i kino i slastičarnu. Prije ti je tu bio bioskop nego u Drvaru. Zamrlo je sve kad je umrla pruga. Nemaš šta vidjeti. Sve je prekrila šuma. Odnijeli su i pruge i ciglu. Ostale samo ruševine i drenjak. Vidjećeš. Ali džaba trošiš tabane. Bar da imaš s kim vazduha tamo udahnuti, ali nemaš ni to. Brže ćeš otuda nego tamo“, ispraća me Staniša dok nastavljam prema Srnetici.

Nakon desetak minuta je i nalazim.

Bio je čiča u pravu. Trkom natrag.

Goran Dakić