Mnogo sam srećna. Konačno sam se poslije skoro mjesec dana košmara, koji želim da zaboravim što prije, ponovo kod svoje kuće. Jedva sam čekala da upoznam i zagrlim svog psa, maltezera Leu.
 

Ovo je reporteru "Novosti", na vratima svog trošnog doma u Suvom dolu kraj Niša, kroz osmijeh rekla dvanaestogodišnja Monika K. Ona je u petak 17. januara, poslije tri sedmice, izašla iz bolnice, u koju je smještena posle desetodnevne potrage i spasa iz ruku otmičara Ninislava Jovanovića.

Napaćenu djevojčicu, koju je 19. decembra na putu do škole oteo "malčanski berberin", dočekali su zagrljaji najbližih. Hrabra Monika je lavovski podnijela torturu monstruma koji ju je zlostavljao, danima je krio i vodao po svrljiškim i knjaževačkim brdima, po hladnoći i vjetru.

Ipak je u svoj dom ušla uz veliki osmijeh, u pratnji roditelja Roberta i Aleksandre, dok su je na vratima čekali baka i deka. Niko nije ni pokušavao da krije suze radosnice. Najljepši osmijeh, ipak, joj je izmamio lavež novog kućnog ljubimca, kojeg je upoznala.

Monikina majka Aleksandra nije imala snage da govori za Novosti. Ona je sve vrijeme bila sa svojim djeteom u bolnici. Od brige je i sama, kako kaže, više puta završavala na infuziji. Izgubila je na kilaži, ali nije krila radost što je njeno dijete ponovo kod kuće.

Reporter "Novosti" ostavio ih je da slave u njihovom skromnom domu uz obećanje da će sljedeći put o Moniki pisati kada postane slavna kreatorka.

- Pas je presladak, kao da me poznaje. Toliko je umiljat - rekla je djevojčica, koja će ovaj dan i izlazak iz bolnice slaviti kao novi početak u životu.

Kako je rekla, želi da ostvari svoje snove, da završi školu i postane modna kreatorka. Suze i smijeh smjenjivali su se i na licima njenih roditelja, koji su je dočekali sa tortom dobrodošlice i poklonima. Prošla je, kažu, vječnost od dana kada je njihova mezimica kobnog jutra oteta, i nemaju dovoljno pravih riječi kojima bi opisali radost što su, poslije izuzetno teškog perioda, ponovo svi na okupu.

- Hvala dragom Bogu i policiji koja je danonoćno tražila, hvala i Emilu Živiću koji ju je pronašao onog dana u kući svoje rođake. Hvala svima koji su bili uz nas i koji su nam pomogli da danas dočekamo naše dijete, našu ljepoticu živu i zdravu - u dahu priča Monikin otac Robert dok seče najveće parče torte svojoj ljubimici.

On kaže da mu je sada cilj da djetetu obezbijedi sve što joj je potrebno da prevaziđe tragediju na najbolji mogući način. A to neće biti nimalo lako, jer Robret je sezonski radnik, a Aleksandra je zaposlena u "Benetonu" i sada će morati na bolovanje.

- Želim da joj sredim sobu, da joj obezbjedim normalne uslove da završi ovaj razred, najvjerovatnije od kuće, jer i dalje psihički i fizički iscrpljena. Radiću sezonske poslove, neki ljudi su slali i pomoć i hvala im na tome. Sada kada nam se dijete vratilo živo, sve imamo - priča  Robert.

U razgovoru sa reporterom Novosti, još jednom je smogao snage da priča o danima koje njegova porodica i on žele da ostave iza sebe.

- Mnogo je toga prošla, nije jela, nije spavala. Izgubila je na kilaži. Uglavnom je bila napolju, danima po hladnoći na otvorenom, a tog jutra kada je krenula u školu, nije se baš ni toplo obukla. Nije mi jasno kako je mogla da pređe toliko kilometara. Ispričala nam je da je nekoliko puta čak čula bat čizama policajaca, ali da nije mogla da pobjegne. Ona je jedna hrabra devojčica. Smogla je snage da se danas smije, a i u bolnici su se čudili koliko je hrabra. Sada tu priču želimo da zatvorimo, da je više ne spominjemo. Nikad više. I da se posvetimo budućnosti. Da vidimo kako ćemo dete da izvedemo na pravi put - govori nam na kraju Robert.

Monika je u petak 17.januara puštena iz KBC Niš, nakon odluke konzilijuma, ali će, kako saznaju Novosti, ekipa ljekara i tim psihologa i dalje redovno obavljati razgovore sa njom i roditeljima.