Kuća u kojoj je živio banjalučki sportski novinar Limun Papić srušena je prije nekoliko godina. Njegovu arhivu koja broji hiljade i hiljade dokumenata i fotografija naslijedio je Limunov „učenik“ i kolega po peru Željko Tica koji godinama sređuje dokumentaciju koju je pronašao i izvukao iz podruma srušene kuće u Ulici Jovana Dučića.

U Limunovoj arhivi sačuvan je gotovo kompletan banjalučki sport. U jednoj fascikli nalazi se i šest fotografija Dušana Kecmana iz noći kada je Marijan Beneš nokautirao Francuza Žilbera Koena.

Bila je to noć kada je Beneš postao profesionalni prvak Evrope i bila je to noć kada je, kako bi to rekli sportski novinari, „Borik“ eksplodirao.  

„Naslijedio sam dio Limunove arhive. Tu nema šta nema, vjeruj mi. To što je Limun radio - to je bilo čudo. Takav čovjek se neće ponoviti. Vodio je evidenciju svih utakmica u Banjoj Luci. Fudbal, košarka, rukomet. Svaku utakmicu je bilježio, sastav timova, golove, koševe, strijelce, sudije“, priča za portal mojabanjaluka.info dugogodišnji sportski novinar Željko Tica.

Posljednja kod Vukovića

Papić je, kaže Tica, vodio evidenciju i o tome ko je dao koliko golova, ko je dao prvi, a ko je postigao stoti gol. Tica je uspio da izvuče samo dio Limunove dokumentacije, ali i to je, kako kaže, veliko bogatstvo.

Na svakoj fotografiji Limun je pisao datum kada je nastala. Tica kaže da to ne radi, ali zahvaljujući Papićevoj dokumentaciji danas piše knjige. Naredne godine, 27. aprila, biće objavljena knjiga „Tako je govorio Limun Papić“ u kojoj će biti sabrani njegovi tekstovi i intervjui.

Posljednji tekst Papić je, navodi Tica, objavio na gradskoj rubrici „Glasa“ kod tadašnjeg urednika Đorđa Vukovića.

„Naučio sam mnogo od njega. Prvu knjigu sam napisao s njim. Bila je to monografija ’50 godina rukometa’. U njegovoj arhivi ima mnogo fotografija od kojih upućenom čovjeku pamet može da stane“, istakao je Tica.

Nakon Limunove smrti Tica je nastavio da vodi evidenciju o „Borčevim“ utakmicama. U poseban rokovnik upisuje statistiku „Borčevih“ okršaja u Premijer ligi BiH. Prema tim podacima „Borac“ je do sada odigrao 433 utakmice u Premijer ligi BiH u kojima je postigao 542 gola.

„Danas igramo protiv ’Radnika’. Ako pobijedimo, biće to 200. pobjeda ’Borca“ u Premijer ligi BiH. Vodim računa i o jubilarnim utakmicama ’Borca’. Prva je odigrana protiv ’Ugljevika’. Tu su i jubilarni strijelci. Petstoti gol za ’Borac“ postigao je Stojan Vranješ 28. septembra 2019. godine na utakmici protiv ’Veleža’“, kaže Tica.

Limun je vodio evidenciju i golovima koji su postignuti samo na Gradskom stadionu. Tica je nastavio i taj posao. Njegov mentor je u fascikle lijepio „glave“ utakmica iz novina, a on reže i čuva isječke i tekstove.

„Ja sam naslijedio Limunovu arhivu, a pitanje je ko će da naslijedi moju. Evo, vidi ovo... Mirko Petričević je prvi najbolji sportista Bosanske Krajine. Izabran je 1955. godine. I zovem ga ja kao urednik ’Glasa’ da napravimo razgovor. On dođe i nosi kesu. Napravimo razgovor i on kaže kako ima nešto za mene. Pogledam, a on donio prvi pehar koji je dobio za najboljeg sportistu“, priča Tica.

Otkud ja u smeću?

Kada sljedeće godine ode u penziju planira da napiše dvije knjige. „Sportski spomenici“ biće posvećeni onima koji su preminuli, a koji su ostavili neizbrisiv trag u banjalučkom sportu. Tica kaže kako mnogo i često zaboravljamo velikane.

„Mnogi su zaboravili šta je Beneš uradio za Banju Luku. Beneš je sigurno ličnost kojoj se Banja Luka nije odužila kako treba. Ta knjiga će biti posvećena njemu, Peri Peroviću, Limunu Papiću, Mirku Petričeviću, Radovanu Bisiću, Sredoju Zekanović, Momi Goliću, Mići Slavniću, Miši Radakoviću, Dragutinu Žižiću, Tomi Palankinu, Velimiru Jokoviću, Dobrivoju Sabliću, Slobodanu Karalić koji je odbranio penal ’Zvezdi’“, prisjeća se Tica.

Druga knjiga će biti posvećena „Borčevim“ jubilarnim statistikama u svim ligama u kojima se banjalučki klub takmičio. Valjda će, kaže Tica, neko nekada poželjeti da nastavi taj posao, baš kao što je on poželio da nastavi Limunov.

„Imam hiljade fotografija. Elem, vratim se sa ratišta i idem iz Budžaka pješke prema gradu. Sretne me čovjek na Malti. Kaže vraća se sa Gradskog stadiona. Vidio pun kontejner ’Borčevih’. Ja šta ću kud ću - pred stadion. I zaista vidim pun kontejner fotki. Nema mi druge, nego u smeće u šortsu i majici kratkih rukava. Ljudi se okreći, gledaju i pitaju šta ću u kontejneru. Meni je fotografija sve. Kad vidim da mi je propala neka fotka, plakao bih“, ističe Tica.

Kaže da mu novinarstvo nedostaje svakog dana. Vjerovao je da će cijelog života biti novinar. Zato, valjda, i nema dana da nešto ne zapiše. Kad ode u penziju imaće, kaže, blog na kojem će pisati utorkom i četvrtkom.

Gdje je „Glasu“ glava?

„Novinarstvo je najljepša profesija na svijetu. Mi smo krivi što je ono sad ovakvo kakvo je. Uglavnom pratim sportsko novinarstvo, ali mi je neshvatljivo da ljudi ne idu na utakmice, a  napišu izvještaj. Neshvatljivo mi je i da u mom ’Glasu’ više ne postoji ’glava’ utakmice. Kad sam bio urednik govorio sam: Ko ne ode na utakmicu, neka uzme torbu i neka ide. Znam da su se promijenile mnoge stvari, ali praćenje događaja je temelj novinarskog posla“, priča Tica.

Došao je Tica 2000. godine i do Sidneja i Olimpijskih igara. Poslao ga „Glas“ da izvještava, ali niko nije ni slutio da to neće ići baš u potpunosti onako kako bi te stvari trebale da idu.

„Ja za Sidnej, a ne znam beknuti engleski. Na londonskom aerodromu gledam u onu tablu i čekam let. Oči ne odvajam od nje. Ništa i nikoga ne razumijem. Tek čujem kako neko iza mene priča dalmatinski. Okrenem se. Čovjek i mlada žena. S njima u priču. Oni iz Splita, ja iz Banje Luke. Poveže nas sport. Kažem im kako idem u Sidnej, kažu oni kako i oni tamo idu. Obradujem se, jer će mi sada put biti lakši. A to su bili Blanka Vlašić i njen trener“, kaže Tica.

U Sidnej je stigao na vrijeme, ali ga je tamo zateklo novo čudo - nije bio akreditovan. Četiri dana nije mogao nikome da se javi i tek kasnije je saznao da je za njim krenula velika potraga.

„Niko ne zna gdje sam, a ja nemam akreditaciju. Koji sam đavo došao u Sidnej ako ne mogu pratiti Olimpijadu? Srećom se četvrti dan nešto riješilo pa sam dobio akreditaciju. Tada sam uspio i da se javim i svojima kući i svojima u redakciji“, priča Tica.

Do kraja će biti „Borčev“ navijač. I zaista - u toku ovog razgovora Tici je nekoliko puta zvonio telefon, a melodija je uvijek jedna te ista: „Sve dok Vrbas Banjalukom teče…“

„I kada umrem, želim da sviraju tu himnu“, zaključio je Tica.

Goran Dakić