Brena, Ceca, Karleuša i raspad Jugoslavije

Brena, Ceca, Karleuša – tri pjevačice čija muzika prati Jugoslaviju, njen raspad i postpetooktobarsku Srbiju. Njemačka autorka Sonja Fogel je istraživala fenomen i napisala knjigu.

„Turbofolk i raspad Jugoslavije“, naziv je knjige njemačke novinarke Sonje Fogel, urednice Fondacije “Bauhaus”, koja je radila i za njemački “Tageszeitung” i “Neues Deutschland”.

Fogelova je tokom istraživanja pokušala da nađe sponu najpopularnijeg muzičkog pravca u regionu, i raspada Jugoslavije. U intervjuu za njemački Deutche Welle (DW) opisuje da je pri prvim susretima sa bivšom Jugoslavijom bila veoma iznenađena s kolikim nacionalnim nabojem se govorilo o toj muzici koja je bila sveprisutna.

sonja-vogel-104__v-gseagaleriexl

"Pokušala sam da takoreći predstavim istoriju te muzike i kako se o toj muzici govorilo od sedamdesetih i vremena Jugoslavije, koja je u jednom momentu prosperirala, preko osamdesetih i devedesetih – vremena nacionalizma i građanskih ratova kada se turbofolk zapravo razvio – pa do danas nakon takozvanih demokratskih promjena u Srbiji kada imamo novi turbofolk. Time sam htjela da prikažem i istoriju raspada Jugoslavije", objasnila je Sonja Fogel.

Ona ističe da politika i turbo folk nisu toliko povezani kako se često misli, ali da je ta veza  tijesna jer je turbofolk, kao i sama riječ za tu posebnu vrstu muzike, nastao tek devedesetih. To znači u vrijeme nacionalizma i megazvijezda poput Cece.

"Tu postoji direktna veza sa nacionalizmom, ali sama muzika nije politička. To je pop-muzika sa mnogo uticaja zapada, ali i regionalnog folklora. Tekstovi su zapravo bez izuzetka apolitični. Oni su, sasvim u skladu sa primjerima sa Zapada, mahom ljubavne priče, dijelom tragične. No turbofolk političkim čini veza sa devedesetim, to kako se o njemu govori i tako se on stalno dovodi u vezu sa posebnim aspektima tih društvenih promjena. O njemu se kaže da je obilježen srpskim nacionalizmom, kičast, pornografski", smatra njemačka autorka.

Njemačka novinarka piše da je turbofolk više od muzičkog žanra, da je on lifestyle, kultura sa sopstvenom estetikom koja je dio tadašnjeg društvenog miljea i svega onoga što se dešavalo devedesetih.

"Estetika turbofolka se prije svega pokazuje kroz sliku o rodnoj ulozi, dakle u estetici žena i muškaraca. Takođe u tome kako su oni predstavljeni u spotovima, kako pjevačice izgledaju. To je veoma seksualizovana slika stereotipno prikazane žene – dakle ekstremno duge noge, velike grudi, napumpane usne, ekstremno našminkana, duga, prava kosa. To je slika koja je doduše postojala, koja se ipak razlikuje od slike žene u osamdesetim godinama koja je u Jugoslaviji ipak bila otvorenija", ocjenjuje ona.

Fenomen turbofolka i njegove uloge u bivšoj Jugoslaviji opisala je na primjeru tri pjevačice, Lepe Brene, Svetlane Cece Ražnatović i Jelene Karleuše. Mišljenja je da se može reći da je Lepa Brena bila zapravo prvi veliki svejugoslovenski pop-star i da je što se popularnosti tiče, oborila sve rekorde.

61193802-lepa-brena

"Ona je punila stadione i tada je bila simbol jedne vrste prosperitetne Jugoslavije gde je pop-kultura igrala važnu ulogu, otvarane su nove TV stanice i postojale su muzičke emisije koje su emitovale u cijeloj Jugoslaviji i shodno tome je Lepa Brena zaista pomalo majka Jugoslavije. Ona otjelotvoruje možda priču o emancipaciji koja je u Jugoslaviji bila poželjna. Ona sama je iz bosanskog sela došla u veliki grad gdje je postala ekstremno uspješna i to je sasvim bila priča koju je jugoslovenska politika, Komunistička partija, tada predviđala kao idealni put: da ljudi sa sela dolaze u grad, da se žene emancipuju iz seoske skučenosti i patrijarhalnog okruženja i postanu uspješne", ističe Fogelova.

svetlana-ceca-raznatovic-antonio-ahel-ata-images-2

Svetlanu Ražnatović  smatra simbolom srpskog nacionalizma, prije svega jer je kako kaže imala jednu vrstu “srpskog vjenčanja iz bajke sa Željkom Ražnatovićem Arkanom”.

"I ta veza je naravno jedina direktna veza sa srpskim nacionalizmom. Ceca je bila superstar, ali ne više Jugoslavije, već Srbije devedesetih i ona tada preuzima pomalo ulogu koju je prethodno u Jugoslaviji imala Lepa Brena, koja je bila superstar za različite nacije, generacije i klase. Ceca preuzima ulogu samo za mnogo manje, srpsko društvo", ocjenjuje ona.

U knjizi je citirala profesora Erika Gordija koji o tadašnjoj Srbiji kaže: „Prikazivanje blještavila i luksuza nudilo je eskapističko skretanje pažnje sa stvarne situacije”, ipak kaže ne bi se u potpunosti složila sa Gordijem, jer pop-kultura uopšte ima aspekt da spaja grupe i potpuno banalno uvek služi zabavi i po pravilu nije politička.

"No s obzirom na taj specijalni bekgraund, prije svega u Srbiji, u oči pada da je turbofolk bio bez alternative. Dok je osamdesetih još uvijek bila relativno rasprostranjena pop-kultura i postojala je alternativna scena, devedestih je na svim kanalima radija i televizije bio turbofolk. To nepostojanje alternativa naravno da budi utisak o eskapizmu. Estetika, ekstremno obilježena luksuzom. U spotovima možemo vidjeti marke poput Marlbora, Dolče&Gabane, Armanija i to u vrijeme kada je taj lifestyle bio sasvim daleko od srpske stvarnosti, kada je Srbija bila izolovana, a zbog embarga i sankcija nije bilo pristupa otvorenom svijetu i tim luksuznim proizvodima", smatra novinarka.

Na pitanje DW kako to objašnjava, Fogelova kaže da je prije svega to bilo nešto što je u društvenom ili političkom smislu zaista bilo poželjno. Nove televizijske stanice, nisu imale informativno-političke programe, nisu imale vijesti, već su etablirale muzičke televizije u Srbiji i celoj jugoistočnoj Evropi.

"Iza toga stoje politički interesi. Srbija je bila jedina zemlja bivše Jugoslavije koja je bila involvirana u rat, a da rat nije bio na njenoj teritoriji, tako da se time takoreći nudilo nešto što bi političko suočavanje zamaglilo zabavom. Može se reći da je turbofolk bio indirektno, ali strukturalno podstican", ocjenjuje Fogelova.

42165794_303

Treća pjevačica u njenoj knjizi koju koristi kao simbol završetka Miloševićeve vladavine i demokratskih promjena u Srbiji je Jelena Karleuša. Za Karlešu tvrdi da otjelotvoruje novu Srbiju nakon takozvanih demokratskih promena i time društveni proboj, ponovno ostvarivanje međunarodnih kontakata u području kulture.

"Kada je riječ o Karleušinoj muzici, vjerujem da je mnogi ne bi prepoznali kao turbofolk iako tu postoje brojni originalni turbofolk elementi, recimo triler koji zvuči orijentalno, ali tu postoji mnogo uticaja zapadne pop-muzike. Dakle to ide u pravcu R&B i elektronike. Ono što kod Karleuše veoma podsjeća na turbofolk je estetika. Ona zaista izgleda kao barbika. To znači da pitanje rodne uloge ponovo dolazi u prvi plan. Rekla bih da takvu zvijezdu od Cece razlikuje ironična referenca na istoriju turbofolka. Prvi put turbofolk ima jednu vrstu političkog stava, jer se zvijezde poput Jelene Karleuše ili Seke Aleksić veoma zalažu za LGTB prava", kaže Fogelova.

Na pitanje DW šta je njeno mišljenje nakon svega, može li se uopšte govoriti o pozitivnoj ili negativnoj ulozi turbofolka, Fogelova ocjenjuje da je to teško reći, jer takva muzika uvijek ima različite aspekte i ne čini ništa drugo nego da odražava društveni razvoj. Navodi i da se to pokazuje u veoma emotivno vođenoj debati o turbofolku gdje se govori o brojnim društvenim aspektima, o napretku i nazadovanju društva, o nacionalnoj i kulturnoj pripadnosti, o Evropi, Balkanu, Istoku, Zapadu, muškarcima i ženama.

Neki autori turbofolku zaista pripisuju pozitivnu ulogu. Govori se o tome da turbofolk  nakon Cece u postjugoslovenskom kulturnom prostoru više spaja, nego što razdvaja. Muzika za zabavu i pop-kultura povezuju zajednice i uvek su povezivali. Turbofolk u svakom slučaju ima potencijal za to i definitivno se danas može reći da je to kulturni produkt koji je preživio građanske ratove i vrijeme nacionalizma u bivšoj Jugoslaviji. Danas još uvek ima uticaja u zemljama bivše Jugoslavije i skoro u cijeloj jugoistočnoj Evropi.

Dok je slušala tekstove pjesama koje je analizirala, bila je kako kaže iznenađena i šokirana slikom žene u Cecinim pjesamama.

"To su u principu kao i u pop-muzici vrlo uobičajene ljubavne priče ispričane iz perspektive žene, ali nisu pomirljive i romantične, već ekstremno brutalne ljubavne priče koje zapravo govore o tome kako muškarac vara ženu i ponekad je zlostavlja. Ceca, ali i žene o kojima priča, u pjesmama govore kako su u milosti i nemilosti muškarca, zbog toga pate, ali ga ne napuštaju. Takvu radikalnost još nikada nisam čula u drugim formama muzike", navodi njemačka autorka.

„Turbofolk su uvek drugi“, navela je u knjizi. To objašnjava time da je debata o takvoj muzici ekstremno nabijena emocijama, te fenomen da ta muzika devedesetih nije imala alternativu.

"To znači da se mogla čuti svuda, a uprkos tome nisam mogla da nađem nikoga ko bi rekao: „Ja sam fan turbofolka“. Vjerujem da ta protivrečnost postoji jer je s turbofolkom isprepleteno mnogo društvenog razvoja, gubitak raznolikosti u kulturi, pitanje jednakosti polova – sve je to uglavnom postojalo u bivšoj Jugoslaviji, a turbofolk pokazuje kako svemu brzo može doći kraj", zaključuje Sonja Fogel.

DW

Tagovi: