Na pragu devete decenije, Dobojlija Čedomir Tešić, nema namjeru da se “penzioniše” kada su žene i uživanje u pitanju. Čedo, poznat i kao Mačak od Doboja, redovno posjećuje gračaničke Terme i, osim osvježenja u vrelim ljetnim danima, rado ašikuje sa damama.

– Cijeli život sam radio, odmarao kad je bilo vrijeme za to, a danas uživam i odmaram. Zaslužio sam. Živim od pristojne njemačke penzije, a evo već dvanaestu godinu dolazim ovdje da se kupam i rashladim od ovih vrućina – priča sedamdesetosmogodišnji Tešić.

Sa godinama nije izgubio momački šarm, kako kaže, pa je tako uvijek rado viđen u ženskom društvu.
Dok je bio mlađi, Čedo je bio golman, branio je u klubovima širom BiH, a kasnije i u Njemačkoj.
Nadimak nije zaradio zbog zavodničkih sposobnosti, kako mnogi misle, već zbog toga što je paradirajući od jedne do druge stative, braneći na svojoj poziciji, “letio” kao mačak. Priča se da bi u svoje vrijeme pisao čuvenom golmanu Sepu Majeru: “Sepe, šalji opremu” i odmah je dobijao.

Danas, kada je slobodan čovjek, žene su mu postale opsesija, salijeću ga, tepaju mu “Mače moje”.
– Prvo me pitaju “Je li Mače, kolika ti je ta njemačka penzija”, pa onda “Mače, koji automobil voziš”, pa “Kolika je kuća, Mače” i tako redom. Misle one “Mače” naivan. Bio sam zaljubljen u jednu, iz okoline Lukavca, bila je kao Vera Matović, ali “Mače” joj nije moglo nadavati koliko je tražila, pa sve puklo u paramparčad. Sada sam, ovdje na Termama, obnovio jednu staru vezu – priča Čedo.

Dok je radio u “bivšoj državi” kako kaže, bio je mašinovođa, pa se na bazenu druži sa kolegom, mašinovođom Mevludinom Nurkovićem iz Tešnja. Rado se prisjećaju zlatnih vremena željeznica bivše Jugoslavije.
– Kakva su to vremena bila! Pune krcate željezničke stanice, čekaonice, vagoni natrpani kao šipak, a opet niko se nije bunio, svi su bili veseli. Bilo je para, puno se putovalo. Doboj je bio najveća raskrsnica u BiH, odavde su vozovi išli na sve strane svijeta. A, kad nam dadoše da vozimo “Olimpik”, pa “Bosna-ekspres” bili smo gospoda – prisjećaju se sjetno obojica. Kažu, danas su druga vremena.

– Ne znam šta bih rekao na ovo danas što se zove željeznica. Klaparaju dva vagona, u njima pet, šest putnika, i to je sve. A prije, ko je od nas mašinovođa bio veći “baja”, kada sirena cikne, a iz vagona se začuje pjesma. Danas je drugo vrijeme – konstatuju Čedomir i Mevludin.